Art Info

Art magazin je pokrenut i traje od 19. maja 1997. godine.

U 2026. Art magazin je podržao Grad Novi Sad

Podržite Art magazin donacijom na naš dinarski tekući račun:

Centar za istraživanje i razvoj komunikacija, Novi Sad
340-11006480-66
Svrha uplate: Donacija za Art magazin

Za donaciju iz inostranstva pišite na artmagazin.novisad@gmail.com da vam pošaljemo uputstvo banke.

Vesti / Novi Sad

(3 Votes)
Igor Cvejanović
Foto: Savez udruženja likovnih umetnika Vojvodine

NOVI SAD. Igor Cvejanović je diplomirao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, na odseku za vajarstvo, u klasi profesora Ljubomira Denkovića i Milana Blanuše. Magistrirao je na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, na odseku za arhitekturu, kod profesora Ranka Radovića, sa tezom "Skulptura u arhitekturi Novog Sada".

U podrumu zgrade u novosadskom centru koja je pretekla bombardovanje sa Petrovaradinske tvrđave, u našoj istoriji klupskog života ostao je zapamćen prostor "atrijumske" širine (ostala mesta, Rupe, Žute Kuće, Dabline i dr. dodajte u sebi sami).

Dok smo se gurkali ispred vrata koja su vodila u slatko zadimljenu dimenziju, u uskom hodniku pre silaska, u sećanju mi je ostala figura momka u crnoj rolci i kožnom prsluku sa karakterističnim zulufima, fazoniranom bradom i naizgled odsutnim pogledom. Igor Cvejanović mu je bilo ime a njegovih drugih imena setiće se brojni novosađani koji su ga poznavali. Svaka stvar koju smo slušali odgovarala je ritmu njegovog nežnog plesa. Imao sam utisak da ga oduvek znam a kada sam ga stvarno upoznao shvatio sam da se iza njegovog osmeha nalazi tajnovita tuga i jedinstveno, nepregledno drugarstvo otvoreno za svakoga.

Kasnije sam ga viđao ispred i u ateljeu na Đavi, zajedno sa Šešom, Kovačem i drugim slikarima, u karakterističnom prugastom (južnoameričkom) džemperu sa kapuljačom. Pušili smo i pričali, polako ispijajući vreme na platformi sremskog grebena, sa pogledom na gradsku panoramu.

Još kasnije, u vreme kada je Maja Erdeljanin vodila Galeriju Podrum u Apolo centru, pokazivao mi je slike što ih je bio pripremio za svoju izložbu, opet niz stepenice, kao u Atrijumu ili nesrećnom tunelu, u podrumu nekadašnje kuće Jovana Hadžića i bioskopskih projekcija.

Igorove slike bile su poput vizija duvača stakla, alhemijski zagledane u neočekivanim, vijugavim putevima kojima je spajao nadrealno sa svakodnevnim.

Njegove tvrđave, satovi, prostori, tela i životinje, pratili su vibraciju zasenčenih stepeništa kojima se Igor lagano peo i spuštao, godinama. Na granici između dva sveta, donjeg i gornjeg, slikom je čuvao integritet slobode, univerzalnost akta i nadrealnost animalističkih iznenađenja. Mnogi zidovi ovog grada bili su panoi slikarskih avantura na kojima Igor nije mario za stilove, cikluse i pomodne aktuelnosti.

Prenosio je svoje znanje velikodušno i svojom nenametljivom prirodom nas učio da je ključ u jednostavnosti. Pogleda, govora i stava. Igorova izvijenost, ruke sastavljene, negde iza tačke gde zavija Dunav, podsećale su me na mačije pokrete, u časovima kada se vreme poništava a skazaljke na satu šapuću o legendi koja kaže kako su graditelji Petrovaradinske tvrđave žive mačke uziđivali u temelje.

Otišao je čovek o kojem ćemo pričati ali niko više pred vratima njegovog ateljea neće videti selekciju spontanog slikarskog asortimana, u kontrastu toplih i hladnih pigmenata uokvirenih jakom crtačkom konstrukcijom.

Na linijama između Novog Sada i Đave, jezdiće i dalje tišina kasnih sati, visoko nad mostom kojeg zovu Duga. Na njenim štraftama nedostajaće Igorova horizontala. Prođimo ispod zamišljene Duge i uhvatimo se za ruku druga koji je zauvek preplivao reku.

Dr Danilo Vuksanović